Ciljevi ustanika - dokinuti političku vlast plemstva, uništiti feudalnu crkvu i sve feudalne terete, pridali su seljačkoj buni iz 1573. snažno antifeudalno obilježje. Upravo zbog toga su se feudalci brzo pripremili za protuakciju. Već 5. veljače carski zapovjednik Turn razbio je seljački odred kraj Krškog, a idućeg dana podban Alapić vojsku koja se skupljala kraj Jastrebarskog i Samobora. Četiri dana poslije, jaka feudalna konjica, banski graničari i haramije sukobili su se s glavninom seljačke vojske, pod Gupčevim vodstvom, kraj Stubičkih Toplica. Seljaci su pružali neočekivano žestok otpor, iako su bili mnogo slabije naoružani. Sam je ban i biskup Juraj Drašković tu bitku nazvao velikom. Gubec je, kako piše mađarski povjesničar Istvanffy, prije početka okršaja seljacima govorio neka budu svjesni da trebaju pobijediti ili očekivati "jao pobijeđenima". Pobijedila je ipak plemićka vojska nakon četverosatne nemilosrdne borbe. Uslijedila je krvava odmazda. Uz tri tisuće palih pokraj Stubice, mnogi su kmetovi povješani i osakaćeni. Ustanički vođa Matija Gubec, kaže legenda, okrunjen je usijanom krunom, mrcvaren i na kraju rasječen mačevima.

NIKOLA ZRINSKI POSTAVLJEN ZA HRVATSKOGA BANA 

27. prosinca - Grof Nikola Zrinski, hrvatski vojskovođa i ban, rodio se 1. svibnja 1620. u Čakovcu. Zajedno s mlađim bratom Petrom učio je humanističke znanosti u Grazu, a zatim retoričke znanosti u slovačkoj Trnavi. Nakon punoljetnosti braća su svoje posjede podijelila na jednake dijelove, zadržavši suvlasništvo u Čakovcu i Ozlju.

Nikola je uglavnom boravio u Čakovcu i ondje uspostavio vrlo tijesne veze s mađarskim plemstvom. Svjestan svoje pripadnosti hrvatskome narodu, a kao ban služio se i hrvatskim jezikom, ipak je postao istaknuti mađarski pjesnik i prozni pisac. Zauzimao se za stvaranje domaće stajaće vojske, prema švedskom uzoru, koja bi sama mogla osloboditi zemlju od Turaka. Godine 1646. sudjelovao je na kraljev zahtjev u završnim bitkama Tridesetogodišnjeg rata i bio za hrabrost odlikovan naslovom generala svih hrvatskih četa. Već je 27. prosinca 1647. postavljen za hrvatskoga bana, a 14. siječnja 1649. ustoličen u Hrvatskome saboru. Nadajući se skorom ratu, 1661. izgradio je na utoku Mure u Dravu tvrđavu Novi Zrinj. Za rata se, od 1663. do 1664., istaknuo kad je pokraj Osijeka spalio znameniti most cara Sulejmana II.. To je pronijelo njegovo ime širom Europe te mu je francuski kralj Louis XIV. poslao na dar 10.000 talira. Međutim, stalni sukobi oko vođenja ratnih operacija doveli su do razaranja Novog Zrinja. Taj je događaj snažno djelovao na Nikolu te se s još većom odlučnošću uključio u potajnu djelatnost svojega brata Petra i njegove žene Katarine. Postao je središnjom osobom u uroti protiv austrijskog cara Leopolda I., ali prije nego što je uspio razviti veću djelatnost, smrtno je stradao od razjarenog vepra u lovu 18. studenoga 1664. kod Kuršeničkog luga u Međimurju. Ostalo je, međutim, zauvijek pitanje: je li zaista stradao od vepra?

ŠKRINJA HRVATSKE POVIJESTI

23. prosinca - Kao svuda u Europi i u Hrvatskoj se arhivska građa čuvala po crkvama i samostanima, gdje su se pohranjivale važne listine i oporuke. Do promjene je došlo u 17. stoljeću. Zemaljski protonotar magistar Ivan Zakmardi Dijankovečki dao je izraditi hrastovu škrinju, u kojoj su se čuvale temeljne isprave hrvatske države. Bilo je to 23. prosinca 1643.

Škrinja je imala zaštitnu bravu koja se otključavala s tri različita ključa. Jedan je čuvao ban, drugi podban, a treći protonotar. Tim su se redom ključevi stavljali u bravu i tek tada se škrinja mogla otvoriti. Tako je utemeljen Arhiv Hrvatske. Škrinja je imala samo simbolično značenje, jer u nju se mogao smjestiti tek neznatan dio isprava. Zbog toga je Hrvatski sabor za prvoga zemaljskog arhivara izabrao Ladislava plemenitog Kiralyia te odredio da se škrinja privilegija, koja je od 1643. bila pohranjena u prostoriji iznad sakristije stolne crkve na Kaptolu, 1763. prenese u zemaljsku kuću na Markovu trgu. Preostali spisi preneseni su 1840. u Banske dvore, gdje se od tada pa sve do preseljenja godine 1913. u novu, zajedničku zgradu sa Sveučilišnom knjižnicom nalazio Zemaljski arhiv. Kako je pristizalo sve više građe, a Arhiv se nije imao kamo proširiti, jer je i Sveučilišna knjižnica već pretrpala svoj prostor, Arhiv je morao potražiti slobodne prostore izvan matične zgrade. Položaj je osobito otežan kad je u sklopu Arhiva otvorena i Kinoteka Hrvatske, koja je već prikupila toliko filmske građe da je i pomoćna zgrada na Savskoj cesti postala pretijesna. Međutim, nakon preseljenja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatski državni arhiv sada radi u povoljnijim uvjetima, okupivši sve svoje odjele u istoj zgradi.