Ante Starčević (Žitnik, Gospić1823. - Zagreb, 1896.), hrvatski političar, publicist, književnik.

Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i političkom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se često naziva ocem domovine. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a otamo u Peštu na studij teologije. Godine 1848. doktorira filozofiju u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokušaja da dobije mjesto predavača na Zagrebačkom Sveučilištu radi u odvjetničkom uredu g. Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. godine do kraja života.

U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve. To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: što je crkva kulturno unazađivala narod; što je služila tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što se različitost vjerske pripadnosti zloupotrebljavala za širenje nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše Isusovci i Austrija (Djela III, str. 214). A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa (Djela III, str. 216).

U Habsuburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposbnost hrvatskog naroda da sam sobom upravlja. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a naročito Serb kao nenarodno i pogrdno.  Međutim kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...

Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

"Mi jezik zovemo po narodu, a ne po zemljopisu. Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oce naš u svome jeziku izbrojiti. Hrvati (ne) traže jezik u kome bi pisali; oni su ga vec odavno našli u stotinama knjiga, i milijonima duša. Hrvati imaju tri narjecja: štokavsko, kajkavsko i cakavsko, i svako je izobraženije negoli ono, koga neki serbskim zovu. Hrvatski jezik pokaza i pokazuje da je ne samo prijetan nego da je i precvrste naravi. Ovaj jezik ne treba nikakvu povlasticu, nikakvu zaštitu: uz jednaku slobodu, u jednakih okolnosti, on se ne boji nadtecanja s nijednim susjednim jezikom. Dakle on ne pita drugo nego slobodu." Ante Starčević

 

Eugen Kvaternik